Selidbe su mi vec poodavno preshle u naviku. Shto podstanarskim zzivotom diktirane, shto izabrane izmedju mirenja i nemirenja sa jednolichnim danima, shto iz nehata. A selim se, rado il' nerado, prenoseci celu sebe il' samo delice u nova okruzzenja, u nova ochekivanja, u mogucnosti, medj' druge neke ljude...
I nosim knjige. I saksije sa cvecem. I osmeh na usnama. I poverenje u ljude duboko pod rebrima. I slike. Mnogo slika. Kao poslednji bedem u tvrdjavi shto je oko svojih snova gradim. Najjachi bedem o koji se oslonim il' na koji sednem da odmorim, kad mi druge bedeme porushe. Pa se vrate oni dani, stane vreme, u onu se radost sve opet premetne...
A kad vama dodje da zaustavite sate, da Boga zamolite za josh jedan krug... Sedite li i vi kao ja na podu, listajuci albume ili...?