Ne znam hocu li oduzeti topli trag romantichnog prezzivljavanja utkanog u ovu temu. Ni hocete li mi se narugati i definitivno i neopozivo potvrditi da bash i nisam normalna

. Ni broje li se uopshte takva mesta u "takva" mesta, ali... Usudicu se!
Kancelarije.
Ne, ne sve. Samo one koje sam dozzivljavala kao svoje. Samo one u kojima sam provela po koju godinu, nekad ih deleci sa drugima, nekad u njima drugujuci s papirima, uvek lepim olovkama, rachunarom, folderima, soc-realistichkim policama, gomilama chestitki i belosvetskih razglednica, fotografija i ceduljica na tabli od plute i josh sijaset sitnica preteklih kao zzivi zzig prezzivljenog.
Trag. Snazzan i dubok trag su ostavile. Ne, ne zbog posla koji sam u njima obavljala. Nego zbog susreta i suochavanja. Sa ljudima i sa samom sobom. Sa ochekivanjima. Sa iznenadjenjima: da li je moguce da ljudi i ovako mogu? da mozze i ovako da se "zzivi"? da ovoliko tuge u samo jedan zzivot mozze da stane? da sreca nekad ima sasvim nakaradno lice? Sa saznanjima, nekad velikim i podsrekachkim, nekad porazzavajuce modrim i tuzznim... Pa onda ona poredjenja sebe sa drugima, drugih sa drugima i drugih sa sobom. I mirenje il' ratovanje sa sobom onakvom kakva bih zzelela da budem i sobom stvarnom, uvek zapitanom i ne uvek dobrom. I...
Kancelarije. I u njima ukradenii radni sati i svesno il' nesvesno podredjeni razmishljanjima i cheprkanju po unutrashnjim tamama, mojim il' tudjim.
Svashta sam u tim kancelarijama "nashla". Svashta bash. I nashla i nauchila. I potvrdila i opovrgla. I razumela i prestala da volim. I otpatila i zaboravila. A i mnogo dobre muzike odslushala. I... Ma, kazzem vam, kancelarije!