Maleni.... Čak i kada mislim da sve gubi svoj smisao, misli mi se zakače za tvoje ime i tvrdoglavo ga se drže kao da znaju da si ti jedino što me može zadržati. Okrenula bih se oholo onako kako znam, presekla sve konce koji me vežu. Ni zadrhtala ne bih kada bih iza sebe čula jecanje.. Takva sam bila.. I iz nekog kutka pojavio si se Ti. Nenametljiv, ipak siguran u sebe, svoje umeće da pretočiš emocije u reči. I dotakao si me kao što niko nije. Sa tobom, kao da ničega osim nas nema, a opet kao da sedimo na oblaku i komentarišemo ceo svet.
Sa tobom ne postoji vreme. Nema mesta gde te ne mogu bar u mislima poneti sa sobom.
I možda negde i znaš koliko je bilo teško vratiti se, biti svoj i ostati. Imala sam se kome vratiti. Imala sam kome doći sva uplašena, nesigurna opet tako hladnokrvna (to je zbog svih onih kojima ni slovo ne verujem). Ti si znao da me prigrliš, utešiš. Znao si reći prave reči, ohrabriti me.
Ti si moje sigurno utočište kome ću se uvek vraćati. I u mislima i u pismima, u osećaju koji samo za tebe imam.
Znaš ti...