... S vecheri sednem za rachunar, iz nekoliko pokushaja i mnogo psovki, uspem da se konektujem (znam, sad bi mi opet rekla kako sam "suvi genije" za moderne tehnologije... pffffff

), pa kliknem da se nakachim na MSN... I dok se one dve ikonice vrte, ulovim sebe kako se josh nadam da ce on-line biti i najduzzi, najdrazzi, najzeleniji nick...
... Posle dugo sedim i gledam u jednu tachku, s rukama utrnulim na tastaturi, u glavi preprichavajuci s tobom sve shto se deshava, shto me raduje il' shto me brine. I ne plachem. Ma ne bre. To mi se samo umesto rechi sa tvojih usana niz obraze kotrljaju... ma nisu to suze. To... to je... Ma, ne znam.
A vidish li ti od gore koliko nedostajesh, jednako snazzno iz dana u dan? Vidish? Ma, znam ja tebe, virish odnekud i pratish sve, tek s vremena na vreme s usana otkidajuci po jedno "pfffffff". Kad sklopim ochi, lepo te chujem...
I... josh nisam nauchila da crtam. Ne umem ni ruzze, ni bejlis, ni shnenokle, ni curetinu sa mlincima, ni njoke, ni nishta ne umem da nacrtam. Al' znam ja da ti znash da ti ih svakog dana ostavljam tamo gore. Za onaj jedan topli smeshak u tvojim ochima.
I josh da ti kazzem... Ustvari, rekla sam ti vec - nedostajesh mi. Jako, jako...
