...citam intervju sa Zoricom Tomic...izmedju ostalog,na pitanje...kako izgleda "kroki" tipicnog srpskog ljubavnika i ljubavnice,ona odgovara...
Tipičan ljubavnik u Srbiji, i mlađi i stariji, živi u uverenju da mora da izgleda kao Džems Bond, da ima ne zna se koliko para u novčaniku, da vozi besan auto, i da svojim draganama obezbeđuje fantazmagorične vikende u eksluzivnim mestima. Kako je to nemoguće, mladi momci se napirlitaju i raspoređeni u “trojke” i “četvorke” vise u kafićima maštajući da, uprkos bazičnoj inferiornoj poziciji koju imaju, ipak urade nešto. Oni koji imaju veliku kintu, već su oženjeni, i to na najgrđi malograđanski način - svoje žene, koje su otposlili da se i one slučajno ne bi erotski “umrežavale”, drže sa decom kao u srednjem veku, a oni uveče izlaze da jure “sojke”. Tipični srpski ljubavnik zato je neviđeno nesrećan i umoran - ima ozbiljan biznis, lovu, sve moguće simbole uspeha koji mu služe za fingiranje lažne idile, porodicu. A trendovi traže od njega da stalno izlazi u akciju, i to je neviđeni pritisak. Na kraju, sve se svodi na latentnu homoseksualnu utopiju, jer se muškarci više ne takmiče za žene nego se međusobno odmeravaju. Oni ne pokazuju svoje ljubavničke sposobnosti pred ženama, nego pred anonimnim, slučajnim turistkinjama u svom životu, što je, ipak, homoseksualni “drajv” koji je karakterističan za tajkune u povoju, u siromašnoj zemlji u tranziciji.
Ako je reč o ženama, nekadašnja srpska fam fatal, involvirala je ozbiljnu energiju u svoje veze i, najčešće, bila i muza nekih velikih umetnika. Ona, takođe, više ne postoji, jer danas više ništa nije fatalno, osim fatalnosti.
...da li sam ja sve ovo vreme slep pored ochiju?

Da li je situacija toliko ozbiljna?