Nekoliko (dva-tri) puta do sada sam bio primoran da izgovorim nešto slično.
I da, to je bio deo (lukavog?!) pristupa u ispravljanju učinjenih grešaka.
Grešaka? Da. Mojih. Ličnih.
U svim slučajevima je to bila moja greška u proceni intelektualnog kapaciteta sagovornika. Ne, ipak su to uvek bile sagovornice. (Što ne znači generalizaciju i karakterizaciju vascelog ženskog roda, već samo slučajnost podudarnosti situacija u kojima sam se nalazio.)
U nadi da će sagovornica shvatiti moje suptilne (

) aluzije, izgovarah i rečenice koje nisu bile protumačene kako sam želeo. I tada sam morao upotrebiti frazu "nisam mislio tako".
Posle toga trudio sam se da se više sa uvređenim sagovornicama ne družim i ne dovodim u iskušenje da opet testiram svoju retoriku.
