... UtucHena sa uzHasnom glavoboljom i opravdanim besom pokusHaja neopravdanog nasamarivanja... lezHim i razmisHljam o Ljubavi... sebicHno, generalno... kako god... I zove, kao da je znao, osetio... a mozHda i jeste... KazHu da se prave Ljubavi uvek medjusobno prepoznaju a disHu plucima onog drugog, i dusHa im ima isti vibe... Elem... zove, kako si... sHta ima novo... Neka nova Ljubav na pomolu... Ne, rekoh... nisam raspolozHena... Pita mozHe li da pomogne... Ne na zHalost... bol za tobom je i dalje prisutna, jenjava, ali ne onako kako bih zHelela, ne onom brzinom kojoj sam se nadala... ne zHelim susret... Ostavi me... Pusti me da zHivim kako umem, kad ne mogu kako zHelim...
"Ali ja te i dalje volim... i ne znam gde je levo, i ne umem visHe da prepoznam zHice na gitari... i boli... kao i jucHe... i pre 3 meseca... i onoga dana kad sam shvatio sHta je Ljubav..."
PlacHem...
"Nemoj... i da odem na kraj sveta, uvek cu te voleti..."
Prekidam vezu... ne zHelim visHe da osetim tu bol... Nikad visHe... Neke rane nikad ne zacele...
I podsetio me je sHta to besHe Ljubav... i disHem njegovom dusHom... opet...
