Romance Cafe forums

Kad ostarim

Ne vjeruj kad kazu da sam lud,
da me znaju od kozna gdje i kozna kud,
reci ce da gone mene, a boje se svoje sjene,
sjene ruzne kao ljudska cud.

Pobjegni kad kazu da me znaju,
kad ti chasnu rijech bez malo chasti daju,
mishevi su to u boci, nisu moji to svjedoci,
njihove ih ochi odaju.

Trebash mi ti, snagu mi daj,
ti budi moj pochetak i kraj,
umoran sam, malo me strah,
zagrli me, trebam tvoj dah.
Trebash mi ti, snagu mi daj,
budi moj put kroz trnje u raj,
kad utihnu svjetla i dim,
kad ostarim.

Ne vjeruj kad kazu da sam tih,
da me ljechi pjesma moja i moj stih,
ne leze im moje rime, vjeruj nemam nishta s time,
kriv sam, jer sam bolji ja od njih.

Ne mari za shapat shto me vrjedja,
hrabrih ratnika shto napadaju s ledja,
ne ljuti se, vec ih zali, jer su sami, jer su mali,
ljubav nisu ni upoznali.

Zagrli me dok nas ima,
zagrli me, ide zima,
vrjeme, ipak, dolazi po svih.

Petar Gracio

ja sam za ovu....ako me neko pita slucajno

Sreca

Ne merim vise vreme na sate,
ni po suncevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oci vrate,
a noc kad ponovo od mene odu.

Ne merim srecu smehom, ni time
da li je ceznja moja od njegove jaca;
sreca je meni kad bolno cutim s njime,
i kad nam srca biju ritmom placa.

Nije mi zao sto ce zivota vode
odneti i kaplju moga zivljenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je zadivljen stao kraj mene.

Desanka Maksimovic

nije pesma....ali mogao bi neko da je otpeva

Secam se samo da je bila
nevina i
tanka.
I da joj je kosa bila topla
kao crna svila
u nedrima golim.
I da je u nama
pre mraka
zamirisao
bagrem beo.
Slucajno se setih
neveseo
jer volim
da sklopim oci
i cutim.
U tisini slutim
da joj se imena
ne mogu setiti
nikad
vise.

Ova se peva....u sebi!

OPROSTI

Malo je reć, da se prelija pjat
kad se bol od nevoje, u zraku ćuti
ja, ne idem leć
da ne osjetim led,s tvoje strane posteje,
ti mučiš...

I, svako drži svoju stranu
i ponosa i gluposti..
Moglo bi bit, da je lakše umrit
nego 'judima reć OPROSTI
OPROSTI...

Ja te ne mogu nać,
takvu, kakvu te znam,
to šta oćeš od mene
ja ne razumin.
I, ovo ovde nisi ti,
ovo ovde, nisan ja,
to su neki furešti, bisni"judi.

O, Bože, da mi te prominit
ili tebe, ili sebe, isto je.
Moglo bi bit", da je lakše umrit
nego "judima reć OPROSTI
OPROSTI,,,,,,

(Gibonni)

Možda nije, za sva vremena,,,ali je JAKA

Za koji zivot treba da se rodim

Za koji zivot treba da se rodim
Za koji sudnji dan treba da zivim
I kojem bogu treba da se molim
I koju zenu treba da volim ja

Za ciju ljubav trebam da sam srecan
Za ciju ranu treba da sam bol
Na cijem odru treba da svijeca
Za koju zenu treba da sam gol

I nikada necu saznati to
Kud vodi me put zivota mog
Za ciju volju se radja zivi i mre

Za cije nebo treba da sam duga
U cijoj tami treba da sam luc
Za koju pjesmu treba da sam tuga
U cijoj casi treba da sam zuc ja

Za koju jesen treba da sam zetva
Za koju sliku treba da sam kist
Za cije usne treba da sam kletva
Za koje grane treba da sam list

/Time/

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

(PABLO NERUDA - 1924.)

ANNABEL LEE

Prije mnogo i mnogo godina,U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela,koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili, Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka,noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni,meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-Ni upola sretni ko mi-
Da!To je razlog(kao što znaju U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi, i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli,gore na nebu, ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.

Edgar Allan Poe

AKO ME ZABORAVIS


Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi,svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
isčupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
MOJA LJUBAV se hrani TVOJOM LJUBAVLJU, ljubljena,
i sve dok živis biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Pablo Neruda