Kada u braku sve pođe nizbrdo, kada nema seksa ili je ovaj krajnje neodgovarajući, kada nestane ljubavi, postoje tri alternative: Život bez ljubavi i seksa, varanje ili razvod. Što je, po vama, ispravno?
U braku su vjerojatno rođena djeca, uspostavljeni odnosi s okolinom, svi nas prepoznaju i identificiraju kao dio bračnog para, tako nas doživljavaju svi, pa i vlastiti roditelji. Ima li smisla sve to prekinuti i otići u novi život, bez ikakve garancije da ćemo pronaći ono što tražimo? Ili je bolje pomiriti se s trajnom nesrećom u ime vlastite odgovornosti prema svojim davnim promašenim odlukama i vlastitoj djeci...
Ako ostajemo u braku zbog odgovornosti prema drugima - je li sam ostanak razlog da zauvijek budemo usamljeni u duši, da rasprodamo unaprijed svaku sekundu ostatka života drugima i zaboravimo na svaki trenutak sreće, zanosa i ljubavi? Ili ima nekakvog moralnog opravdanja da, baš zato što smo odlučili svoj život pokloniti drugima, ukrademo za sebe trenutke u zagrljaju osobe koja će nam pružiti utjehu?
Koja su vaša razmišljanja o ovome?????........
Kad u braku sve pođe nizbrdo......
