Ljutnju.. ne, ne na druge, već na sebe samu. Ljutnju što sam se opet dala prevariti. A tako sam laka kada samu sebe trebam prevariti. I to ne zbog bilo čega, koga... samo kada je jedan poseban ON u pitanju.
I ponovo dadoh mašti krila, otvorih srce lažima i prevari. I dobih samo još jedan ledeni rez po sred srca.
I umorih se od tog natezanja, povlačenja zamišljenih mudrih poteza. Umorih se od prevelikog ćutanja i čekanja. Umorih se od strpljenja.
Onaj ko zaista želi smisli način, svi ostali smišljaju izgovore. E pa dragi moj zvanično i nepovratno si svrstan u tu drugu grupu. Onih koji besomučno same sebe uveravaju kako su izgovori valjani, imaju na težini i istinitosti. Više ne ulazim u to. Mada na koncu svega, malo je i bitno...
Plaža, ligeštuli, limunada, pesak i more čekaju neke nove ptice da svoje priče ispredaju.
I gle.. prošlo me.. Ode u neke ledene dubine zaborava.