
Bože, oprosti im, ne znaju šta rade
“(…) u mene se uvlachi sumnja da li cu ja ikada otici, pitam se koliko ce dugo moje telo moci da prezhivi. Ne dugo, ne dugo, ja se nadam. Zadnje misli mi padaju na pamet.
S uzdahom zatvaram vrata.
Umiruci, verovatno mnogo godina pre nego shto se idiotski mehanizam mog tela konachno preda, shaputjem sebi i cutljivim licima u hodniku. ‘’barem sam siguran da sad znam istinu.’’
Za one koji u to sumnjaju – ovo je ljubavna pricha.
Ona je zavrshena.
Drugi ce mozda biti srecniji.
Zhelim im svako dobro.
P.S.
‘’Postoji jedan unutrashnji pejzazh, reljef nashe dushe, za njegovim obrisima tragamo chitavog zhivota.
Oni koji su dovoljno srecni da uspeju da ga nadju, razliju se kao voda preko kamena po njegovim fluidnim konturama, i na sigurnom su.’’
Josephine Hart, Damage